Objavljeno u novinama AUTO br. 8 Avgust 2011
Dovoljno je u Crnoj Gori reći samo Gorski car i svi će od reda znati da je u pitanju as volana sportskog automobilizma Željko Bato Banićević. Vijugavim, starim putem od Risna ka Grahovu, u Smokovcu, na oko 3 km od grada, smještena je kuća Banićevića. Samo što se otvore vrata, u hodniku pažnju prevlači velika vitrina prepuna skladno poređanih sjajnih pehara sa brojnih trka u zemlji i inostranstvu. A onda još veće iznenađenje kada se kroči u sobu rezervisanu za trofeje - pravu riznicu krcatu velikim i malim peharima, medaljama, priznanjima i plaketama, slikama automobila... Jasno je - dio u hodniku nije mogao stati u trofejnu sobu! Koliko li je trka vozio i koliko puta je pobjeđivao Željko-Bato Banićević, koji se za volanom trkačkih automobila nalazi tri pune decenije.
ŽELJKO BATO BANIĆEVIĆ

Evo šta za AUTO kaže kaže "Gorski car". Kako i zbog čega ste dobili nadimak "Gorski car"?
Nadimak Gorski car sam dobio u staroj Yugoslaviji zahvaljujući vrhunskim vožnjama na brdskim trkama. Bio sam nepobjedljiv,ne samo u svojoj klasi nego i u generalnom plasmanu sa mnogo slabijim automobilom,a pogotovo po kiši što govore i šest šampionskih titula zaredom, jedna u generalnom plasmanu kao i dvije zlatne kacige. Ovaj nadimak su mi dali novinari zajedno sa mojim kolegama.
Odakle tolika strast ka automobilima?

Kao mali sam zavolio automobile u osnovnoj školi prevozeći se s njima dok sam putovao od kuće do škole i nazad. Vozači koji su me vozili često su me sjedali na skut i davali da upravljam volanom, učili me kako to da radim.
Čiji je uticaj bio presudan da se krenete baviti automobilizmom?
Najpresudnija odluka da se bavim automobilizmom je svakako bila i počela od kada mi je otac u dvanaestoj godini kupio automobil Fiat 1300.
Da li je istina da ste prvu trku vozili sa nepunih 18 godina, bez vozačke dozvole?
Istina je da sam vozio trku sa nepunih 18 godina bez vozačke dozvole na tuđe ime i to Nikše Nikovića, sa fićom i osvojio treće mjesto.
Ko su vam bili uzori u to vrijeme kad ste počinjali?
Uzori u Crnoj Gori su mi bili braća Aćimić.a od poznatih Yugoslovenskih imena Tihomir Filipović I Pavle Komnenović.
Tokom karijere koga ste smatrali svojim najvećim
konkurentom?

U svojoj karijeri sam promijenio puno automobilaklasa, a imao sam izuzetno jaku konkurenciju, a najveće borbe sam imao sa Milunom Vesnićem, kao i većinom vrhunskih vozača kojih je u to vrijeme bilo jako puno, počevši od Komnenovića,Mirića, Djurovića, Vušurovića, Blažuna, Osmanagića, Bakrača, Kunčera, Asanovića, Đelmaša, Milića,
Filipovića, i mnogi drugi.
Osjećaj poslije prve pobjede?
Davno je bilo kad sam prvi put pobijedio,ali osjećaj je bio za mene nešto najljepše što me je i motivisalo da se i dalje takmičim.
Koja vam je najdraža pobjeda i omiljena staza?
Mnogo je bilo pobjeda u mojoj sportskoj karijeri,a jedna od najdražih je na poslednjoj trci koju sam ostvario na Jahorini 86 godine i ujedno osvojio prvu Yugoslovensku šampionsku titulu kada smo šest takmičara završili u sedam desetih djelova sekunde, a ja izašao kao pobjednik, a što se tiče staza LOVĆEN je neprikosnoven.
Da li su potrebna toliko velika novčana sredstva da
bi se odvezla jedna trka?
Naravno da su velika sredstva potrebna da bi se odvezla jedna trka. Prvo morate imati automobil koji
je jako skup,a zavisno od klase za koju je namijenjen, pa onda nove gume, troškovi do takmičenja, kao i ekipu uz sebe. Recimo za Super Turizmo samo jedna guma koju sada vozim košta 400 eura.
Da li danas ima interesovanja kod mladih ljudi da se
bave ovim sportom?
Jako puno kod nas ima ljudi zainteresovanih da se bave ovim sportom, ali ih mogućnosti ograničavaju.
Tolika strast automobilima je uzrokovala da imate zavidno znanje o mehanici! Vaš sin Perica vam je desna ruka i on sređuje vaš auto za trke, zar ne?
Voljeći automobil završio sam i zanat za automehaničara što mi je puno pomoglo na trkama da ostvarim zavidne rezultate,a svoje znanje I iskustvo mehanike kao i vozačkog dijela prenio sam na svojeg sina Pericu koji mi je
desna ruka pogotovo kada se automobil priprema i popravlja, a dokazao je da izuzetno dobro zna da
vozi, kada je sio u Yuga i na par takmičenja pobijediopobijedio i napravio najbolja vremena!
Vaš prvi automobile?
Moj prvi automobil je bio Fiat 1300 davne sedamdesete godine. Roditelji su mi ga kupili u dvanaestoj godini, a oni sami nikad nijesu bili vozači!!!
Šta vozite sada?
Već poslednje tri godine vozim BMW 530 D.
Koji je po vama najbolji auto za naše puteve?
Po meni za nase puteve odličan je BMW kao i Mercedes, a najzahvalnije je voziti Golfa što sam godinama
i sam vozio.

Vaš sestrić Dejan Bulatović je takođe uspješan trkač!
Da li je imao vašu podršku kad je počinjao?
Moj sestrić Dejan Bulatović je imao veliku podršku od mene, prvo od nabavke automobila pa do prenošenja svog znanja na njega sto se pokazalo veoma dobro jer od kad je počeo sa mnom da trenira tada su počele da pristižu pobjede kao i šampionske titule na brdskim i kružnim stazama. Rekao bih da sam svoje znanje prenio na dosta crnogorskihtakmicara,a mnogi od njih su izrasli u velike šampione, tolike da sam ih poslije I teško pobjeđivao. Svakako svoje znanje prenio sam i na svojeg mlađeg sina Neša koji već treću godinu vozi Yuga i jako je uspješan u dobroj konkurenciji, a ove godine od 5 brdskih trka, tri je pobijedio, a dvije je bio drugi i bori se za šampionsku titulu Crne Gore u svojoj klasi.
Kakvo je po vama današnje stanje u crnogorskom auto - sportu?
Stanje u Crnogorskom auto moto sportu nije na žalost na nivou, a sama činjenica da imamo dva saveza govori o nejedinstvu i o oslabljenosti konkurencije u svim klasama. Napominjem da je automobilizam 96-97 bio među četiri sporta koje je država dijelom finansirala i podržavala, a da je na pojedinim trkama kao što je Lovćen bilo cak 30 do 50 000 gledalaca,sto je ujedno bila i najposjećenija sportska manifestacija u Crnoj Gori.
Koje su vaše karakterne osobine koje vas čine šampionom, i šta biste poručili mladim vozačima?
Odgovarajući na Vaša pitanja u vašem tekstu dosta sami možete da zaključite o kakvom karakteru i
osobinama se radi kada sam ja u pitanju. To što me je napravilo šampionom je velika moja želja, upornost, velika ljubav, mnoga odricanja, što dobar dio tih karakteristika fali ovim madim ljudima. Poručio bih da je bez ovoga što me napravilo šampionom ne može biti uspjeha. Naravno uz to sve treba imati sreće i ostvariti 21 tituli, 6 zlatnih, 2 dijamantske kacige, dobitnik mnogih priznanja.od kojih najveće najbolji automobilista CRNE GORE SVIH VREMENA.
Dejan Satarić